<< Sadržaj

 

PREDGOVOR

Franz Grieshofer

 

Fulvio Tomizza, dobitnik austrijske nagrade za europsku književnost, u svom romanu "Bolji život", smještenom u rodno mjesto Materadu nedaleko od Buja, kroz perspektivu crkvenjaka koji je "preživio" devet župnika oživljava ne samo sudbinu jednog istarskog sela, već i pars pro toto promjenama bremenitu povijest poluotoka tijekom stoljeća koje je upravo ostalo za nama. Posljednji crkvenjakov zapis datira iz 1974. godine iz čega slijedi da je, dakako, ostao pošteđen kraja Titove ere, a potom i strašnih ratnih razaranja na Balkanu koja su rezultirala raspadom Jugoslavije, ali i buđenjem jedne nove, europske samosvijesti u Istri. No i ta posljednja desetljeća malo što bi promijenila u osnovnoj poruci koju autor stavlja na kraj uvoda svog romana, a koja glasi: "Ipak, u kolikoj li je samo mjeri ovdje -tako sam rekao samome sebi- nevažna jedna tristogodišnja povijest ratova, pošasti, invazija i seoba naroda. Možda stoga što je sve te događaje polako istisnula nepisana povijest svakodnevice, što su ih potisnulii odricanja i slavlja, a upravo je ta povijest bila predmet moga interesa." I zaista, ovaj se suptilni prikaz seoskog života može čitati kao jedna etnografska studija.
Otprilike na izmaku 19. stoljeća etnografija je počela otkrivati kulturološku specifičnost Istre i priobalja, pri čemu je posebnu pažnju posvetila različitim nacionalnim skupinama na tom tako malom prostoru. Ovdje moramo spomenuti prilog "Ćićska nošnja" Ludwiga Hansa Fischera, te prilog "O istarskoj etnografiji" Josefa Stradnera tiskan već 1896., odnosno 1897., u novopokrenutom časopisu za austrijsku etnografiju. Osim toga, Istra je i u 1895. godine podignutom Austrijskom etnografskom muzeju u Beču došla u središte zanimanja utemeljitelja muzeja; naročito je Michael Haberlandt, koji je preko svoje žene imao i rodbinske veze sa Trstom i priobaljem, težio prikupljanju dokumentacije o poluotoku pri čemu je glavna atrakcija neosporno bila "istarska kuhinja", a nakana mu je bila realizirati komparativne zbirki iz svih dijelova Austrijske monarhije zbog demonstracije raznolikosti i posebnosti oblika umjetničkog izražavanja pojedinih govornih nacija. Rezultate svog sakupljačkog rada prezentirao je najprije na Burzi, a od 1917. i u vlastitom Etnografskom muzeju u vrtnoj palači Schönborn u VII. bečkom općinskom okrugu. Nadalje, u prekrasno ilustriranoj "Etnografiji u Austriji" (1910./ 1914.), te u manjem radu "Etnografija u Istri i Dalmaciji" pošlo mu je za rukom s malo riječi opisati osobitosti istarske etnografije.
I nakon sloma Monarhije ova se predodžba o jednoj tradicionalnoj kulturi dalje čuvala u Muzeju; tek je nakon Drugog svjetskog rata, kada je novi postav zbirke dobrim dijelom ograničen na današnju Austriju "istarska kuhinja" morala ustuknuti, a s njom i ćićski parovi, kao i muška i ženska nošnja iz Cresa, te ženska nošnja iz Vodnjana, no pohranjivanjem tih nošnji i Istra je nestala iz vidokruga posjetitelja muzeja.
Osnivanjem Etnografskog muzeja dvorca Kittsee otvorena je mogućnost ponovne prezentacije dijelova inventara zbirki iz Istočne i Jugoistočne Europe. Osim toga, uspostavljen je kontakt s etnografskim muzejima susjednih država koji je još intenzivnije nastavljen nakon otvorenja Željezne zavjese što je u nizu sljedećih desetljeća omogućilo gostovanje značajnih izložbi u dvorcu Kittsee. Istovremeno je, međutim, posebna pažnja posvećena i vlastitom inventaru zbirki iz bivših država Monarhije zbog njihove kategorizacije i revalorizacije.
Nakon što je nekoliko izložbi obrađeno zahvaljujući ovakvom pristupu - o Bosni i Hercegovini (1993./1994.), Cipru - List u moru (1997.) i Galiciji (etnografska istraživanja o Bojima i Huculima (1998.)) sada slijedi i izložba "Istra: različiti pogledi". Kao što sam naslov govori, cilj je izložbe realizirane u suradnji s Istarskim etnografskim muzejem u Pazinu, Austrijskim etnografskim muzejem u Beču i njemu pridruženim Etnografskim muzejem dvorca Kittsee, kao i Institutom za europsku etnologiju Sveučilišta u Beču, pokazati kako upravo interes dotičnih etnografa te njihovih zbirki u proteklom stoljeću nisu tek neznatno utjecali na formiranje određene predodžbe o Istri. Imajući to u vidu, dali smo objekte na obostranu stručnu procjenu i u intenzivnom dijalogu između hrvatskih kolegica iz Muzeja u Pazinu te tima iz Beča/Dvorca Kittsee (koji je zbog daljnjeg proširenja znanja i spoznaje o Istri konzultirao također i Švicarku Elke-Nicole Kappus u funkciji neutralnog "promatrača"), razradili odgovarajući izložbeni koncept. Pri tom se pokazalo nužnim praznine u bečkoj zbirci popuniti hrvatskim inventarom, odnosno, tu jednostranu sliku upotpuniti konkretnim saznanjima s poprišta zbivanja. Time je izložba "Istra - različiti pogledi", koja će osim u Dvorcu Kittsee gostovati i u Beču, Pazinu (nekadašnjem austrijskom Mitterburgu), Zagrebu i možda još ponegdje, rezultat zajedničkog projekta austrijske i hrvatske etnografije.

 

<< Sadržaj