<< Sadržaj

 

NAČIN GLEDANJA: JUGOSLAVENSKA ETNOGRAFIJA
"NAROD I NJEGOVO BLAGO": Razvoj etnomuzeografije u Istri nakon 2. sv. rata

Lidija Nikočević

 

Mjesec je ožujak godine 1946. Već je gotovo zaboravljeno austrijsko doba, pa i bolno iskustvo Prvoga svjetskoga rata. No, svježe su još uspomene na međuratnu vladavinu Italije kojoj je Istra bila anektirana. Njena je politika prema Istri pokazivala isključivost i netolerantnost spram kulture slavenskog stanovništva Istre, odnosno, njezina legitimiteta u školstvu, jeziku i drugim javnim oblicima. I na području Istre, kao i u mnogim drugim europskim krajevima u Drugome su svjetskom ratu eskalirale borbe lokalnih "narodnih osloboditelja" protiv predstavnika tadašnjih fašističkih režima. "Narodna vlast" euforično slavi svoju pobjedu, no u Istri početkom 1946. godine još valja definirati graničnu liniju između Italije i novoosnovane Jugoslavije. Stoga u Istru trebaju doći članovi četiriju komisija četiriju savezničkih sila (američke, engleske, ruske i francuske) koji će odrediti granicu. Hoće li ona biti blizu Rijeke, Labina, Pule ili će pak i Trst pripasti Jugoslaviji, ovisi o njihovoj odluci. Novine su pune tekstova o dočeku i radu komisija:

"Čitava Istra raskriljenih Vas ruku dočekuje. Njezino veliko slavensko srce pokazuje bratsku gostoljubivost i duboko poštovanje prema Vama predstavnicima savezničkih zemalja. ...Prolazit ćete kroz naša sela i gradiće i vidjeti narodno raspoloženje. U ovoj maloj slavenskoj zemlji vidjet ćete i susresti narod koji se vjekovima borio za svoju nacionalnu slobodu... Ova mala zemlja u koju dolazite dio je slavenskog svijeta. Kao takva ona je prošla tešku i patničku historiju. Bila je rob u rukama tudjina, koji ju je nepravednim i sramotnim rapallskim ugovorom (1920.,op.a) bacio u ralje talijanskog okupatora. Od tada nam je bila oduzeta naša nacionalna sloboda. Nismo smjeli otvoreno reći da smo Hrvati.... Uza sve te njihove pokušaje ostali smo Hrvati u većini, naša nacionalna svijest nije se pokolebala, naša ljubav prtema majci Jugoslaviji postala je još jača, ona se pretvorila u neizmjernu snagu koju više ni jedna sila ne može uništiti... Naš narod je hiljade puta već rekao da postoje samo dva puta za rješenje njegove sudbine - ili smrt ili život - Italija ili Jugoslavija... Hoćemo Jugoslaviju!"
(Članak pod naslovom "Dobro došli naši veliki saveznici! Istra pozdravlja dolazak Međunarodne komisije za razgraničenje. GLAS ISTRE, 8.3.1946.)

"Narodna vlast" organizira ispisivanje parola "Tito", "Želimo Jugoslaviju" po fasadama kuća, gradnju slavoluka, oduševljene dočeke savezničke komisije u pojedinim selima, kojom prilikom stanovništvo, odjeveno u narodne nošnje, pleše Titovo kolo ili pjeva i pleše hrvatske folklorne pjesme i plesove, jer "Istarska narodna pjesma, nošnja i običaji dokazuju da je Istra Hrvatska" (Naslov iz dnevnika "Glasa Istre" od 21.2.1946.

Ilustracija br. 1: Istranke plešu partizansko kolo

Kako je Komisija za razgraničenje boravila u središtu Istre, u Pazinu, upravo se tamo organizira "Festival muzičkog folklora Istre", gdje se sviraju i plešu plesovi i pjesme Hrvata u Istri. "Roženice, koje su već hiljadu godina svirale stare slavenske pjesme koje su se raznosile po brdima i dolinama, zasvirale su ponovno radošću i veseljem..." ("GLAS ISTRE, 13. 3.1946.) Štoviše, upriličena je i izložba "Svjedočanstva o slavenstvu Istre", čiji je dio posvećen upravo etnografiji.
Mirovnom je konferencijom u Parizu u listopadu 1946. god. odlučeno da najveći dio Istre pripadne Jugoslaviji, dok je Trst u konačnici ostao unutar granica Italije.

****

Argumentacija koja je koristila folklor i druge elemente tradicijske kulture slavenske (hrvatske i slovenske) Istre u svrhu dokazivanja slavenstva Istre i razložnost njenog pripadanja matici zemlji, tj. Jugoslaviji, i dalje se zadržala u kulturnom identificiranju istarskog prostora od strane autoriteta. Začudno je koliko se malo mijenjala tijekom sljedećih četrdesetak godina. Sve donedavno ono "naše" bilo je ono slavensko, ruralno, lišeno građanskih i/ili stranih utjecaja, pa makar su ti "strani" utjecaji bili rezultati višestoljetne prisutnosti različitih državnih formacija i kontakata sa susjednim krajevima.

Ilustracija br. 2: Često zastupljen motiv u poslijeratnim (nakon Drugoga svjetskoga rata) prikazima istarske tradicijske kulture

Kasnih četrdesetih i ranih pedesetih godina 20. stoljeća više desetaka tisuća istarskih Talijana, odnosno onih koji su se identificirali s talijanskim jezikom i kulturom, napustilo je Istru. Doduše, bilo je među njima i onih koji su se bojali novog komunističkog režima, strepili pred nacionalizacijom ili bili izravno zastrašeni prijetnjama, pa i torturama. Uglavnom je bila riječ o stanovništvu poluurbanih i urbanih središta, pa su tako opustjeli mnogi gradići poput Poreča, Pirana, Kopra, Motovuna, Pule ili Vodnjana. Njih je u najvećoj mjeri naselilo stanovništvo iz okolnih sela ili pak novi doseljenici koji su svojom voljom ili službenim premještajima dovedeni u Istru. Egzodus tog stanovništva povukao je za sobom i nestanak ili zamiranje raznih oblika kulture gradića i gradova Istre, a to je proces koji je u nekim mjestima djelimično otpočeo već između dva svjetska rata, kada su Istru napustili većinom Hrvati i Slovenci kojima je bio otežan život pod talijanskim totalitarnim režimom. To je svakako pridonijelo činjenici da se Istra u kasnijim razdobljima doživljavala i prezentirala, kako od vanjskih promatrača, tako u novije vrijeme i "iznutra", kao ruralni prostor.

Ilustracija br. 3: Prizor oranja drvenim vrgnjem kao jedan od simbola istarskog tradicijskog života od pedesetih do sedamdesetih godina

Te su činjenice utjecale i na etnomuzeografski pristup u Istri šezdesetih i sedamdesetih godina. On je također bio određen tadašnjim definiranjem predmeta etnografije i etnologije, kojim je interes stručnjaka bio usmjeren isključivo na kulturne oblike iz prošlosti i to samo u ruralnim prostorima. Materijal koji bi karakterizirali gradski, odnosno noviji utjecaji nije bio zanimljiv za muzealizaciju, pa stoga zbirke nisu posjedovale građu kojom bi se mogla interpretirati kultura življenja u poluurbanim naseljima, toliko karakterističnim za Istru. Tako, zahvaljujući s jedne strane metodologiji tadašnje etnomuzeografije, te ideološkim smjernicama kulturne politike, slika tradicijskog života Istre koja se nudila ne samo kroz stalne i povremene izložbe u Etnografskom muzeju Istre, kao središnjoj, matičnoj instutuciji za etnomuzeografiju Istre, već i u etnografskim zbirkama diljem Istre, bila je prilično krnja, djelomična i isključiva. Ta slika nije ilustrirala karakteristike kulturnog kontakta među različitim narodima i etničkim grupama. No u "zabranjene" teme spadale su i poglavito one koje su se ticale vjerskih praznika (Božića, Uskrsa i slično) i religijskog života u cjelini.
Uz to, nije se išlo niti za tim da se u pojedinim krajevima, gdje su se stvarale lokalne etnografske zbirke, istakne ono što je specifično upravo za taj kraj, nego su se više isticali oni elementi koji su bili opće poznati na širem prostoru Istre. Tako je nastao niz izložbi stalnog karaktera koje su, bez obzira u kojem se dijelu Istre nalaze, uvelike nalik jedna na drugu.
"Narodno blago" uglavnom je bilo predstavljeno tradicijskim nošnjama, drvenim glazbenim instrumentima, neglaziranom keramikom, drvenim tanjurima i ostalom opremom ognjišta i kuhinje; potom izdjelcima domaćeg rukotvorstva (tkanja, košara, drvodjelstva itd.) te predmetima korištenim u osnovnim granama seoskog privređivanja poput obrade zemlje, obrade žitarica, vinogradarstva i slično.

Ilustracija br. 4: Jedan od prostora stalnog postava istarske etnografije u Etnografskom muzeju Istre u Pazinu

Tadašnji muzeolozi u Etnografskom muzeju Istre u Pazinu imali su još jedan argument koji je šezdesetih i sedamdesetih godina opravdavao njihova stremljenja da otkupljuju što stariju rustičnu građu, a to je ogroman interes turista za takvim "suvenirima". Na taj je način velik broj tradicijskih predmeta pronašao svoj novi smještaj u talijanskim, njemačkim i drugim domovima i trgovinama.
Upravo sedamdesete godine doba su povećih aktivnosti na području etnomuzeografije u Istri, koje je u najvećoj mjeri poticao Josip Milićević. Tema njegove doktorske disertacije bila je posvećena istarskom rukotvorstvu, što je, uz kapitalan rad Jelke Radauš Ribarić, koji se odnosi na žensku narodnu nošnju u Istri, godinama bio važan izvor za etnografiju Istre. Jelka Radauš Ribarić, više godina na čelu Etnografskog muzeja u Zagrebu, promovirala je i naglašavala relevantnost istarskih tema u kontekstu etnomuzeologije i etnologije koja se događala u Zagrebu. Osim što je autorica niza tekstova o odijevanju u Istri, ali i drugih tema vezanih uz materijalnu kulturu, za vrijeme stručnog boravka u Beču pomno je analizirala istarsku zbirku u "Österreichisches Museum für Volkskunde" i izradila opširne komentare i crteže.
Novije vrijeme donosi naznake drugačijih pristupa i metodologija. Interes etnomuzeologa proširuje se na transformacije kulturnih oblika te na suvremenu kulturnu fenomenologiju, unutar ruralne i urbane životne svakodnevice. Doživljaj i tumačenje Istre kao "multikulturne" , "plurietničke" (slično se posljednji put Istra interpretirala upravo dok je bila dijelom Austrije!), što se u posljednjem desetljeću izrazito naglašava u retorici vodećih političkih elita regionalističke orijentacije u Istri, ipak je u to kratko vrijeme otvorilo mogućnosti za širi dijalog etnologa iz različitih zemalja, koje su u prošlosti utjecale na kulturu Istre, da zajednički pokušaju analizirati i objasniti kulturu toga prostora. U iščekivanju budućih interpretacija još se valja osvrtati na koncepcije istarske kulture kako su je stvarali različiti autoriteti u 20. stoljeću. Zanimljivo je promatrati kako su različite osobe i institucije Austrije, Italije, Jugoslavije, pa i Hrvatske u Istri "vidjeli" i iščitavali njenu kulturu različito od svojih prethodnika i iz njene svukupnosti odabirali one elemente koji su odgovarali tekućim ukusima, postulatima i vrijednostima. Dakako, interpretacije kulture subjektivne su kategorije, stoga i sam etnografski materijal sakupljen, primjerice, u austrijsko ili u poslijeratno jugoslavensko doba, govori uvelike i o onima koji su tu građu na terenu odabirali.

 

<< Sadržaj