<< Sadržaj

 

NAČIN GLEDANJA: EUROPA
"ISTRIJANIZIRANJE" EUROPE1 *

Milan Rakovac

 

Istra-regija-u-Europi-regija krasna je zamisao, baš ovaj prostor svekoliko izmiješanog življa, tradicija, kultura, ...mogao bi istinski postati metaforičko jezgro pokretanja euroregionalizacije, ali zato trebaju biti ispunjeni neki nužni preduvijeti, na lokalnom, nacionalnom i internacionalnom planu.

Prije svega, treba postići "sveistarski povijesni kompromis", proširiti "istrijansku ideju" na, nužno, šire granice Istre, granice koje obuhvaćaju u se barem prostor negdanje Julijske krajine, na kojem bi morao biti postignut interetnički sporazum koji bi na cijelome tome prostoru (uz identične kriterije, i, dakako, plebiscitarno općeprihvaćene) uspostavio plurietničnost, plurilingvizam, multikulturu, transregionalizam. Podrazumijevajući da je takav konsensus moguć na prostoru Kobarida (a zašto ne i Celovca!), Videma, Trsta, Rijeke, Pule, Malog Lošinja, ...slijedi daljnji korak mjesnog interregionalizma, da u vlastiti program uvijeri tri matične nacije i države, koje bi se plemenitim odricanjem trebale složiti s nekakvim novim "STT-om"; međudržavnim, naddržavnim, duty-free & free enterprise & free-speaking zajedničkim prostorom, čije bi autonomije garantirale Italija, Slovenija i Hrvatska, sa, jasno, neizbježnim njihovim barjacima koji bi se posvuda ovuda vijali - ispod, međutim, međuregionalne zastave: sa znamenitom istarskom kozom (inače povijesnim logotipom jedne negdanje koparske ciglane, kako bilježi anegdota); ili pak tršćanske jednako znamenite helebarde...

Pretpostavljajući da se ta neoplatonska idila može ostvariti, pred njom ostaje, zapravo, tek jedan ozbiljan problem; problem Trsta. Snažno, to jest, psihosocijalno ukorjenjenje Trsta kao bastiona talijanstva pred istočnim barbarima u tršćanskoj kolektivnoj svijesti velika je prepreka realizaciji "istarske utopije". A ta utopija bez Trsta kao "jadransko-alpske Atene" - ostaje i utopija, i iluzija.

Kako bilo, Istra kao eksperimentalni euro-vrt ostaje opit vrijedan truda, ostaje pitoma regionalna alternativa, koju treba razvijati, štititi, promovirati, kao suštinski demokratsku, humanističku zasadu hipotetične euro-države... Mlečanin Bernardi među rijetkim je znanstvenicima u Italiji koji opaža da se u plemenito ponuđenoj ideji venetskog idioma kao negdanje lingua franca krije paternalistički eufemizam, i da se mi ovdje više ne možemo, niti želimo, krčkati u recidivističkom neovenetskom "melting pot"-u; nego da je alternativa zdjela sočne "miješane salate", u kojoj svi mi pomidori, rokule, radiči, fažoli i kapule zadržavamo vlastitu aromu, a sve zajedno postaje zamamna lukulska đakonija na europskoj trpezi.
Koliko god za sada još nedovoljno promišljen i domišljen, istarski hrvatski regionalizam ima tu povijesnu šansu; jer netko negdje treba početi, pa kada je već sve počelo u geo-socijalnom najvećem, hrvatskome dijelu Istre; ostaje zadaća pred Hrvatskom (državom, nacijom, idejom - a ne samo sadašnjim poretkom!) da sama za se promovira istrijanstvo kao vlastiti najbrži i najbolji "put u Europu". Isto to čeka Sloveniju. Teška zadaća, jer kako se osloboditi vlastitog "šćavunskog sindroma"!? Najbezbolnije upravo prihvaćanjem izvornog njegovog mletačkog značenja; jer duždevi dakako nisu nazivali najljepši dio Venecije Riva dei Schiavoni misleći na "Obalu robova", nego na Slavensku obalu; naziv koji su priskrbili svi ti bezbrojni našijenci kroz povijest, marni klesari i pomorci, iluminirani latinisti, filozofi, pjesnici i matematičari, svi ti Vranjine-Laurane, Petrići-Petrisi, Gundulići-Gondole, Držići-Derse...
I zatim istim slijedom prigrliti kao svoje sve te velike renegate kao što su Tommaseo, Slataper, Stuparich, sve do Fabianija, Tomizze i Betizze... Još početkom stoljeća Senjanin S.S. Kranjčević nagovorit će Nazora da ostane na obali, jer su svi ti rimski hramovi i bizantske bazilike i mletački gottico fiorito dijelovi hrvatske (i hrvatske) NACIONALNE kulture. Iz ove anegdote želim sugerirati ranije dotaknutu "afirmaciju negacije" za ozbiljno ideologiziranje sveprihvatljive ideologije modernog regionalizma: jer nužni je naredni korak za obalne Slovence i Hrvate (a iz toga istim slijedom za naše matične nacije i države) da mi sami, ne čekajući ni na kakvo recipročno uzdarje, nakon što smo istinski prihvatili domaće Talijane kao jednakopravne, izbrišemo iz povijesnog vokabulara političke oznake, same po sebi diskriminatorske, kao što su etnička skupina, odnosno nacionalna manjina; zamjenjujući ih pojmovima nacija, narod, "sunarod", sa jednako autohtonim i autentičnim pravima. Neumoljivom se logikom isto tako moramo odreći vlastite klauzurnosti, provincijalnog lokalizma, i istovijetni status autohtonih priznati alogenima. Tako će svaki taj naš "klač, klatež, dođoš, dotepenec, furešt, Triještin, Marochino" iz poratne titovske imigracije (koji nas je kolonizirao, po partijskom zadatku, slično kao i onaj "regnicolo" u vrijeme fašističkog etnokulturocida) - bude jednako za nas "autohtoni i autentični" primjerak "homo histriensis" kao i mi "fetivi" Istrijani; u Istri, ali i oni u dijaspori.

Posrijedi je, dakako, povijesni proces Novog regionalizma, koji je nastao baš u Istri gotovo kao povijesna neizbježnost. Odnosno, još preciznije, proces koji je kao nova socio-politička pojava nastao još devedesetih godina prije svega u istarskih Hrvata, te istarskih Slovenaca, kao izvjesni, ako baš hoćemo, revanš za naš poratni revanšizam, kao povijesno psiho-socijalno prihvaćanje, "priznanje" da Istra nije samo "dom roda hrvatskog" nego i talijanska. To su sa zahvalnošću razumjeli domaći Talijani. To trebaju razumjeti i prihvatiti kao nezamjenjivi dio vlastitih državotvornih programa Slovenija i Hrvatska.
A Italija?
Upravo zbog Italije i inzistiram na tome da mi ovdje, Slovenci i Hrvati, moramo napraviti taj nužni novi i prvi korak, kao znak istinske dobre volje, pokazujući tako vlastitu širinu, dokazujući da smo mi "mali" kadri biti veliki; zato govorim o Sciavima i Schiavonima, latinistima i renegatima i, naposljetku, i iredentistima (jer i jedan Kandler ili De Franceschi su na koncu konca "naši" - a ne samo Vergerio, Bernardo Parentin, Andrea di Montona, Tartini,... ili pak iredentistkinja pa gorljiva internacionalistička socijalistkinja Giuseppina Martinuzzi!)...
Mi jesmo mali. Italija jest velika. Prikazati se Italiji velikima, upravo putem superiornog pluralističkog regionalizma, to je zacijelo najefikasniji način prije svega osiguranja našeg vlastitog nacionalnog opstanka na Jadranu (kada nam već Fini najavljuje novo "etnično osjemenjivanje istočne obale Jadrana"), samoiscjeljivo liječenje od "šćavunskog sindroma". Ujedno, tim načinom, a ne pozivom na brušenje bajuneta na Soči, pomoći ćemo onom Triještinu vivanteovske, tomicijanske provenijencije da konačno nadvlada "sindrome Trieste" kao posljednju liniju obrane talijanstva od nas rečenih barbara.
Zato je, eto, u tom i takvom našem internom istrijanskom mentalnom ambijentu i realno ostvariva rečena "euro-hipokrizija"; da se baš ovdje pokuša profilirati ogledni model euro-regionalizma. U ambijentu, dakle, u kojemu već postoje pluralistički, demokratski elementi, i istrijanska regionalistička praksa može postati infektivna anticipacija za sutrašnje teorijsko artikuliranje regionalizma kao alternative nove ideologije kontinentalnih integracija.

Istarski regionalizam jest intuitivnI, samorodnI socio-političkI pokret, iznimni i autentični mikro-europski prilog demokraciji, nastao u ovom specifičnom geo-historijskom ambijentu poslije pada Berlinskog zida. Taj hvalevrijedni uzorak opažen je odmah u Europi, koliko zbog humanističkog pristupa problemima, iako smješten unutar kriznog područja bivše Jugoslavije, toliko zbog njegovih jasnih širih obilježja "postideološke ideologije", kao zametak regionalizma koji može postati istinska nova ideologija. Ideologija koja je, očito, u stanju pomiriti mnogobrojna europska protuslovlja, prije svega samim svojim pluralizmom koji afirmira sve razlike, koji na tim razlikama i gradi vlastitu ideju. Kako su te razlike (etničke, lingvističke, kulturne...) u ovom malome dijelu Europe poprilične, ako se one ovdje mogu sliti u socio-političku harmoniju, zacijelo mogu i drugdje...

* Iz: Rakovac, Milan: "Istrijaniziranje Europe" u Annales. Anali za istrske in mediteranske študije (Koper, Zgodovinsko društvo za južno Primorsko) 6, 1996, Br. 8, Str 197-204 (skraćeno). Izabrano i dato na raspolaganje od Lojze Wiesera, Wieser Verlag.

 

<< Sadržaj