<< Sadržaj

 

NAČIN GLEDANJA: MIT O AUSTRIJI U ISTRI

Lidija Nikočević, Nevena Škrbić

 

Kreiranje drugih: ovom sintagmom mogla bi se sažeti predodžba koju su Austrijanci stvarali o stanovnicima Istre tijekom svoje prisutnosti u ovoj regiji. Interpretacija stvarnosti bila je odraz političkog konteksta i odnosa moći unutar Austro-Ugarske Monarhije. S druge strane, i oni kojima se vladalo imali su svoj specifičan pogled na taj odnos.
Stoga priča kojom se želi dočarati segment zajedničke prošlosti Istre i Austrije ima dva dijela: onim prvim pokušava se dati odgovor na pitanje što je Istra, jedna od najsiromašnijih pokrajina pod krunom Franje Josipa, značila Austriji i što je Austrija od nje dobivala i uzimala, kako na konkretnoj, tako i na simboličnoj razini. Drugi dio priče želi ukazati na ono što je austrijska vladavina ostavila (u) Istri, i na način na koji je utjecala na tradicijski život istarskih stanovnika. Ti su utjecaji bili vrlo osjetni u brojnim segmentima tradicijske kulture Istre na što upućuje citat iz Gologorice: "Ni bilo kuće u koju Austrija onda ni ušla, kroz libar, kroz dokumente, kroz kakovo novo oruđe." Pomaci napravljeni u tom periodu mogu biti ispisani jezgrovitim jezikom historigrafije privrede i novih civilizacijskih tekovina koje su, prema relevantnim povijesnim tekstovima, unijele korjenite promjene u istarski prostor. Primjer takvog pristupa, kada se radi o oblikovanju katastra i inovacijama u poljoprivredi, ilustriraju tekstovi stručnjaka u tim oblastima, koji su također dio ove publikacije.
No, etnolozi, razgovarajući danas s Istranima o austrijskoj vladavini, ubrzo su shvatili da uglavnom dobivaju posvuda slične, ujednačene odgovore. Nije dugo trebalo da uvide da je riječ o mitu o Austriji koji sadrži prepoznatljivu retoriku i rezultira srodnim oblicima po čitavom istarskom prostoru. "Austrija je uzimala malo narodu i poštivala je sve jezike; mogao si ići u onu školu u koju si htio."; "Od 100 kruna koje su iz Istre otišle u Beč, vratilo se 104 krune" ili "Austrija se bavila selom, a nije ga zanemarivala" neke su od rečenica koje su bile izrečene na spomen Austrije. Sklonost idealiziranju austrijske vlasti, isticanje njene demokratičnosti i naklonosti svojim podanicima nije začudno ako se uzme u obzir da je otada Istra doživjela dva totalitarna režima, fašistički i komunistički, koji nisu svim stanovnicima Istre dopuštali otvoreno iskazivanje vlastitog identiteta u svim sastavnicama. Uz to, prisjećanje na austrijsku vladavinu predstavlja idealiziranu sliku o "dobrim starim vremenima", (koja je česta u poimanju dalje prošlosti), a vrednovanje tog perioda svodi se na nekoliko ključnih asocijacija.
Sastavnice su mita koje se pojavljuju kao najčešći simboli austrijske prisutnosti: Car i njegova obitelj, žandari, iskustvo služenja austrougarske vojske, muzika, željeznica, rudarstvo, inovacije u poljoprivredi (napose u vinogradarstvu) te katastar.

"Očinsko srce u našeg predobrog Cara i Kralja" pojam je koji je iz austrijskih proglasa ušao u pučko poimanje carske vlasti u Istri. Štoviše, i doživljaj vlastitog etniciteta u Istri bio je povezan, na simboličkoj razini, s likom austrijskog cara. Tako su, primjerice, stanovnici dijela Istre sjeverno od venecijansko-austrijske granice (koji je pripadao Habsburzima već od kraja 14. stoljeća) bili nazivani Kraljevcima, a taj je etnik uvriježen djelomično i danas. U skladu s time, na tom se području javljaju i toponimi sličnog značenja, poput imena sela Cesari. Proslave careva rođendana, imendana, te jubilarnih godina njegove vladavine postale su dijelom godišnjeg ciklusa običaja u Istri. Primjerice, na Ćićariji je proslavu carevog imendana "hrvatski narod redovito iskoristio za svoje narodno slavlje" (prema podatku iz "Istarske Danice" iz 1973. godine), a carev rođendan na Labinštini se obilježavao dijeljenjem kruha i vina siromašnijim žiteljima. Izdavane su posebne jubilarne dopisnice, kojima su podanici čestitali svom caru obljetnicu uspješne vladavine. Ponekad se odnos prema identitetu vlastitog kraja u pričama formulirao kao carev stav o tom prostoru. Tako, primjerice, u Čabrunićima, koji su u Istri bili na glasu kao razbojničko uporište, postoji priča o tome kako je Franjo Josip kroz to selo proputovao ležeći na podu vagona, budući da su ga savjetnici upozorili na opasnost. Jedan od načina na koji je car postajao mitom vidljiv je iz školskih udžbenika iz kojih su učila istarska djeca: car je u tim tekstovima predstavljan kao heroj, pomagač nemoćnima, pacifist.

Drugi je simbol koji je u očima Istrana sažimao ideju reda, discipline i mira (tako često pripisivanu austrijskoj vlasti) žandarmerija. Kazivač iz Krbuna navodi: "Austrijski žandari su imali stanicu na Brehu, i oni su šli okoli po selah kad su videli da tu čovek se napi, pa razne svađe napravil, oni so šli za mir ljudima." I do danas se održala predodžba o austrijskim žandarima kao uzornim redarima, strogim, ali pravičnim. Takva slika doživjela je svoju materijalizaciju u kapelici u selu Jadruhi. Krajem 19. stoljeća Paval Šimonović, graditelj kapelice, zavjetovao se da će u svom selu postaviti prikaz Isusova groba. Zavjet je i održao, no likovi čuvara Kristova groba, koje je izradio, nisu bili u skladu s uvriježenom ikonografijom. Umjesto rimskih vojnika to su figure jandarma, austrijskih redara. Šimonovićev potomak to tumači time što u svijesti Istrana jandarmi predstavljaju "najbolje stražare, a uz Kralja moraju bit najbolji".

Premda je, u cjelini gledajući, u Istri živjelo više nacionalnih i etničkih skupina, pokretnost stanovništva, putovanja, odlazak na rad u udaljenije krajeve nisu bili tijekom 19. stoljeća karakteristični za istarsku svakodnevicu. Stoga je odlazak u vojsku u neku udaljenu zemlju, poput Galicije, za čije se ime nikad prije nije niti čulo, suočavanje sa specifičnim obrascima reda u vojsci, upoznavanje s mnogim tehničkim i inim dostignućima i inovacijama, te dijeljenje svakodvenice s momcima iz Slovačke, Italije ili Mađarske, istarskim mladićima bilo posve novo iskustvo. Događaji iz vojske prepričavali su se godinama, a predmeti, napose vojni kovčezići, desetljećima su bili pomno čuvani. Iz vojske su se mladići vraćali ne samo stariji i zreliji, već bogatiji za mnoga znanja (uključujući i strane jezike), ali oni koji su sudjelovali u bitkama već započetog Prvoga svjetskog rata bili su određeni također i brojnim bolnim i traumatičnim iskustvima. Dugi rastanci stvorili su i potrebu za izmjenu dopisnica i pisama s najbližima, pa se razvilo dopisivanje, što je za mnoge u početku bila prilično zahtjevna vještina. Neki kulturni elementi s kojima su vojnici dolazili u doticaj utjecali su na oblikovanje njihovih navika i sklonosti.

Jednu od istaknutih uloga u tom smislu imala je i vojna glazba. Osim značaja unutar same vojske, njen je utjecaj na šire stanovništvo bio veoma snažan, osobito kada je riječ o pulskoj mornaričkoj glazbi. U većini gradova i gradića Istre osnivali su se puhači orkestri sastavljeni od domaćih ljudi koji sviraju na novo nabavljenim instrumentima austrijske, češke i drugih provenijencija. Za razliku od tradicijskog sviranja u skupinama do tri svirača, tu je vrstu glazbe karakteriziralo muziciranje u većim grupama što je predstavljalo novo i poticajno iskustvo. Nova su glazbala, u usporedbi sa prijašnjim tradicijskim, pružala drugačije, veće izvedbene mogućnosti. Osim novonastalih orkestara, novi instrumenti bili su prihvaćeni i uključeni u dotad uobičajenu kombinaciju svirača na violini i bajsu kojima se tako pridružio isprva klarinet, a ponekad i truba, potisnuvši dotad vodeću violinu u ulogu pratećeg instrumenta. Klarinet je ubrzo postao jedva zamjenjljiv, a oni koji ga nisu mogli lako nabaviti izrađivali bi ga iz trstike. 1864. god. u Plonerovoj radionici u Trstu bile su zgotovljene prve dijatonične harmonike čija se tamošnja produkcija razvila zahvaljujući sjevernijim utjecajima. Ubrzo su se raširile po čitavoj Istri, mijenjajući ne samo način sviranja, već i glazbeni repertoar: Prijašnje glazbene motive sve su više zamjenjivali dvo- i tročetvrtinski taktovi polki, valcera, mazurki i marševa.

Sada kada imamo željeznu cestu
U pola dana se ide i dođe.

Sada kada imamo željeznu cestu
hrane u zdjeli neće više nikada nedostajati.

Adesso che gavemo la strada ferata,
In mezza giornata se vien e se va`.

Adesso che gavemo la strada ferata
La boba in pignata mai piu manchera`.

Tim je euforičnim tonom opjevana pojava željeznice putem koje je Istra krajem 19. stoljeća bila povezana sa sjeverom Monarhije. 1876. godine puštena je u promet pruga Trst-Pula zajedno s odvojcima. Kopneno povezivanje Istre sa središtem carstva omogućilo je mnogo brži protok ljudi, robe i ideja u oba smjera. "Zamislite, jedan dan je istarsko vino bilo doma, u konobi, a drugi dan forši na nekom stolu u Beču", tako su ovu novinu prokomentirali u Orbanićima. Time izazvana veća potražnja za određenim istarskim proizvodima, poput vina i ulja, utjecala je na odnos Istrana prema vlastitim djelatnostima. Rad tradicijskih majstora uposlenih pri samoj izgradnji pruge također je zadobio novi značaj: "Svaki majstor je ima fijorin austrijski, je ima hranu i spanje na dan." Uvođenje željeznice utjecalo je na tradicijsko rukotvorstvo i na druge načine. Posebice je to bilo vidljivo u kovačkom zanatu: obilje željeza, koje je preostalo nakon izgradnje pruge, poslužilo je domaćim meštrima za oblikovanje različitih izdjelaka. Stoga se diljem Istre i danas mogu pronaći prijekladi oblikovani od komada šine, nakovnji izrađeni od kočnica lokomotive, ponekad s još vidljivim austrijskim oznakama. Čini se da nije bilo domaćinstva uz prugu koje nije posjedovalo pokoji dio šine ili željezničkog praga. Koristili su ih na brojne načine: za konstrukciju krovišta novosagrađenih zgrada, za noseće grede, pergole, kolce za sušenje rublja itd. Osim samog materijala, istarski majstori su posredstvom Austrije dolazili i do vrlo kvalitetnog alata, kao i do "mustri", nacrta za izradu novih proizvoda. I danas mnogi kovači smatraju alat austrijske proizvodnje najkvalitetnijim, a takvu su im takvu predodžbu prenijeli i stariji majstori koji su ih podučavali zanatu. Pojava željeznice odrazila se i na stvaranje mentalnih mapa; primjerice, stanovnici sjeverne Istre fizičkom granicom između dviju zajednica, dvaju različitih etnika, Ćića i Bazguna, smatraju upravo željezničku prugu. Pruga ne služi isključivo za označavanje već postojećih razlika - ona ih ponekad i stvara. U selima kojima prolazi pruga očita je potreba za isticanjem različitosti u mentalitetu, načinu života između dvaju dijelova naselja. U Čabrunićima tako: "Željeznička pruga dili naše selo, otprilike jena trećina su Milovani, a zapadno od štrike su takozvano Selo."

Razvitak željezničkog prometa, ali i potrebe austrijske mornarice te grada Pule kao glavne ratne luke, potom postavljanje svjetionika, otvaranje različitih postrojenja i sl. podrazumijevalo je osiguranje energenata. Stoga je jedan od imperativa bio razvoj rudarstva u okolici Labina, otvaranje novih rudnika i osuvremenjivanje postojećih (uvođenje strojeva na komprimirani zrak, ulaganje u transportna sredstva: metalne vagone, lokomotive i slično). S novim je tekovinama u istarske ugljenokope ulazila i terminologija iz njemačkog jezika. Iskrivljeni termini za pojedina zanimanja i struke među rudarima zadržali su se sve do 90-ih godina 20. stoljeća kada su svi ugljenokopi zatvoreni. Tako se nadzornik nazivao obahajar, kopač hajar, vozač lafar itd. Rudari su imali poseban tretman: bili su oslobođeni služenja redovitog vojnog roka. U nastojanjima da osigura dostatan broj radnika, austrijska uprava je na Labinštinu naseljavala rudare iz raznih krajeva Monarhije. Posljedično, i do danas se u tim krajevima zadržao dojam da je Labin tada bio svojevrsna "Austrija u malom". Dolazeći u doticaj sa žiteljima drugih austrijskih provincija, domaći su ljudi u većoj mjeri postajali svijesni širih okvira kojih je njihov zavičaj bio dijelom.

Pojam koji se neizostavno vezuje uz prisutnost Austrije u Istri je inovativnost. Jedno od utjelovljenja ove ideje, kada se radi o novim alatima i spravama u poljoprivredi Istre, je željezni plug. Već sama činjenica da je načinjen iz željeza, pridruživala ga je svim onim željeznim produktima, spravama i strojevima koji su, počev sa željeznicom samom, u kratko vrijeme stigli u Istru. Kada je koji imućniji gospodar (osobito u dobro razvijenim poljoprivrednim krajevima u zaleđu zapadne istarske obale) nabavio željezni plug, ostali suseljani sumnjičavo su komentirali: "Ma, ča si to kupija, ćeš strt to brižno blago!", misleći na volove kojima se stoljećima unazad oralo pomoću drvenih sprava. Žiteljima naviklim na tradicijski način bavljenja poljoprivredom tehničke novine su se postupno ipak približavale djelovanjem Poljoprivredne stanice u Poreču, osnovane 1875. godine, poljoprivrednih škola, Instituta za poljoprivredu itd. Te su institucije prezentirale učinkovitost najnovijih sprava na učilima, modelima, izdavale su popularna glasila namijenjena prosvjećivanju istarskih seljaka i sl. Osim reklama željeznog pluga i brojnih drugih sprava, u tim su se izdanjima vrlo često preporučivale suvremene vinske preše, kakve još i danas nalazimo u upotrebi diljem Istre. Naime, od svih privrednih grana, austrijska vlast najveći je naglasak stavljala upravo na vinogradarstvo: na zasađivanje novih vinograda, uvođenje novih sorta loze, suzbijanje bolesti vinove loze i sl. Na taj se način krug zatvara: vinogradarstvo u "zemlji dobrog vina", (kako su Austrijanci često opisivali Istru), razvijali su upravo oni koji su regiju na taj način okarakterizirali.

Do uvođenja sustavnog katastra zemljišta sredinom 19. stoljeća u Istri su se usmenim putem prenosili opisi o rasprostiranju posjeda: od kakve lokve do velikog hrasta, od bora do prvog suhozida... Sedamdesetih godina 19. stoljeća vršen je detaljni premjer parcela, definirane kulture koje su na njima rasle te procijenjen odgovarajući prihod svakog zemljišnog posjeda. Premda je po sebi katastar u prvom redu sredstvo pomoću kojeg određena država dolazi do osnova za određivanje poreza na zemlju, njegovo je uvođenje u Istri uvelike izmijenilo odnos stanovništva prema vlastitom posjedu, kao i prema zemljištu u cjelini.

*

"To je biu don Svetega Jakoja. U vose Sv. Duh je koko i sako leto biu samenj. Mužikanti so sopele na voze. Anka moj pokojni oća je biu tam i je sopeu na bajs. Bilo je pet vr popodan. Prišle su žandare i rekle da naj fini ples. Prinesle so horte za jutri za poć u Pola. Je počela vojska." (Boris Pavletić, Sv. Martin)

 

<< Sadržaj