<< Sadržaj

 

NAČIN GLEDANJA: RAZDOBLJE IZMEĐU DVA RATA
DOBA TOTALITARIZMA *

Darko Darovec

 

Rapalskim ugovorom između Kraljevine SHS, koja se u međuvremenu dobrovoljno udružila s Kraljevinom Crnom Gorom i Kraljevinom Srbijom u jedinstvenu državu, i Italije (12. studenoga 1920.) Italiji je pripala gotovo cijela Istra i Trst. Samo su otok Krk i dio općine Kastav pripali Kraljevini SHS. Rimskim sporazumom (27. siječnja 1924.) Italija je dobila i Rijeku koju su najprije kanili ustrojiti kao samostalnu državu.
Još u vrijeme okupacije (1918.-1920.) Italija je započela s politikom asimilacije Hrvata i Slovenaca. Na to ukazuje zatvaranje Klasične gimnazije i Ženske preparandije u Pazinu te male Realne gimnazije u Voloskom (1918.); ukidanje slovenskih i hrvatskih pučkih škola; višemjesečna konfinacija uglednijih Slovenaca i Hrvata u Italiji, naročito na Sardiniji. Uza sve to još su i fašisti, neometani od vlasti, vršili nasilje nad slovenskim pučanstvom u Istri: iste noći (13. srpnja 1920.) fašisti su zapalili "Narodni dom" u Puli i Trstu. Prilike su se pogoršale nakon priključenja Julijske krajine, a pogotovu nakon dolaska fašizma na vlast (1922.). Službena politika nacionalnog ugnjetavanja ničim nije bila ograničena jer Italiju ni mirovni sporazumi ni Rapalski ugovor nisu obvezivali na poštivanje nacionalnih manjina.
Slovenski i hrvatski jezik u Istri su potiskivani iz uprave i sudstva još u doba okupacije (1918.-1920.). Perfekt Julijske krajine u ožujku je 1923. godine zabranio upotrebu slovenskoga i hrvatskog jezika u upravi, a uporabu dvaju jezika na sudu zabranjena je kraljevim dekretom od 15. listopada 1925. Konačni udarac slovenskom i hrvatskom školstvu u Istri zadala je tzv. Školska reforma ministra Gentilea iz 1. listopada 1923. Hrvatska i slovenska društva (Sokol, čitaonice itd.) zabranjena su već u vrijeme okupacije, a naročito na temelju Zakona o društvima iz 1925., Zakona o javnim priredbama (1926.) i Zakona o javnoj sigurnosti (1926.). Sva slovenska i hrvatska kulturna i športska društva morala su obustaviti djelovanje zbog odluke fašističkih pokrajinskih sekretara od 12. lipnja 1927. Posebnom je odlukom tršćanskog perfekta 19. studenoga 1928. raspušteno političko društvo "Edinost". Postupno su ukinute i hrvatske i slovenske zadruge u Istri nakon što su se najprije morale udružiti sa štedionicom Cassa di Risparmio u Puli ili Trstu.
Godine 1927. nakon Triola i Julijska je krajina došla na red za promjenu prezimena (imena mjesta potalijančena su već 1923.) kojima je navodno trebalo vratiti izvorni oblik ako su bila prevedena na strani jezik, iskrivljena tuđim pravopisom ili im je pak pridodan čudan dočetak; potalijančena su gotovo sva slovenska i hrvatska imena i prezimena.
Takva je politika već 1921. godine izazvala otpor Slovenaca i Hrvata. U prvo je vrijeme otpor bio socijalnog i internacionalnog karaktera (jugoistočna Istra - Proština, labinski rudari), no u Marezigama se već naslućivala nacionalna pozadina. Otpor protiv vlasti posebno se razmahao nakon ukinuća društava 1927. godine kad je tršćanska mladež ustanovila Tajnu organizaciju "Borba". Sličnu su organizaciju osnovali i u Gorici; riječ je o preteči puno poznatije organizacije s imenom "TIGR" (Trst, Istra, Gorica i Rijeka). Prva je žrtva tog organiziranog slavenskog otpora žiteljstva Julijske krajine bio Istranin Vladimir Gortan koji je kao pripadnik organizacije Borba 1929. godine sudjelovao u sprečavanju odlaska birača na fašističke izbore u Pazin; zapucalo se i metak jednog od Gortanovih drugova odbivši se od kamena smrtno je ranio nekog mještanina. Premda nedužan, Vladimir je Gortan osuđen i pogubljen.
Pripadnici organizacije "Borba" (a ne kako se često misli TIGR) bila su i četvorica bazoviških heroja koji su 1930. godine bili osudeni na smrt zbog podmetanja više bombi u ustanove za odnarođivanje, no glave ih je došla bomba koju su podmetnuli u uredništvo dnevnika Il Popolo di Trieste i koja je usmrtila urednika tog fašističkog glasila.
Organizacija je "TIGR" zatim tridesetih godina djelovala uglavnom u sprezi s vodstvom u Jugoslaviji kamo su mnogi Slovenci i Hrvati prebjegli, najprije nakon talijanske okupacije a drugi je veliki val iseljavanja iz Julijske krajine uslijedio upravo koncem dvadesetih i početkom tridesetih godina. U Jugoslaviji su Istrani osnovali više svojih društava, najveće medu njima bilo je bez sumnje društvo Istra koje je izdavalo istoimeno glasilo. Slovenci i Hrvati iz Julijske krajine bili su povezani u društva organizirana u Savez jugoslavenskih emigrantskih društava (od 1932. Savez jugoslavenskih emigranata iz Julijske krajine) sa sjedištem u Beogradu i dr. Ivanom Marijom Čokom na čelu. Njihovo glasilo, zagrebačka Istra, uglavnom je podupiralo službenu politiku Beograda, pa se ubrzo razvila oporba koja se organizirala oko zagrebačkog glasila "Istarski glas" (1939.-1940.).

Zapostavljena provincija

Italija u Istri nije pretjerano promicala gospodarski razvoj. Mnogobrojni doseljenici iz Italije više su služili za uspostavu talijanstva u Istri nego kao pomoć u gospodarskom razvitku, a istu je namjenu imala i izgradnja infrastrukture kao npr. bonifikacija rijeka Raše i Mirne, koparskih solana, izgradnja istarskoga vodovoda i asfaltiranje svih važnijih prometnica. Veći je dio tih radova ipak trebao prije svega imati obrambenu funkciju, odnosno omogućiti ekspanzionističku politiku prema Balkanu; na isti način valja gledati i na izgradnju obrambenog sustava uz istočnu državnu granicu.
Predvidanja Petra Kandlera i drugih autonomaša iz prošlog stoljeća glede uloge Trsta u Italiji u potpunosti su se obistinila; promet je u tršćanskoi luci zbog konkurencije drugih talijanskih pristaništa potpuno zamro. Talijani su ukinuli i demontirali i jedinu uskotračnu željeznicu na koju su Istrani bili silno ponosni. Prema nekima, željeznicu su nakon okupacije Abesinije 1936. godine prenijeli u tu afričku državu, prema drugima pak, zavšila je na otpadu za staro željezo negdje u Siciliji.
U potrazi za boljim životnim uvjetima mnogi su se Slovenci, Hrvati, antifašisti i drugi iseljavali u prekomorske zemlje, u Jugoslaviju, u unutrašnjost Italije ili u druge europske države. Tako je najviše španjolskih boraca iz Italije potjecalo upravo iz Julijske krajine, kao i najveći broj Talijana osuđenih za političke delikte pred talijanskim sudovima za zaštitu države.
Po svoj je prilici suvišno isticati koliki je rascijep medu različitim narodima u Istri izazvao fašizam svojom totalitarnom jednonacionalnom politikom. Zbog toga možemo lakše razumjeti, no nikako ne i opravdati, postupke kasnijeg, također totalitarnog, režima koji je vršio represiju nad stanovnišcvom s pomoću isto tako "svete" ideje komunizma.

* Preuzeto iz knjige Darka Darovca "PREGLED ISTARSKE POVIJESTI", C.A.S.H., Pula 1997., 2. izdanje. Zahvaljujemo autoru na dopuštenju da ovom prilikom tiskamo njegov tekst.

 

<< Sadržaj