Pratite nas na Facebooku


Pratite nas na Twitteru

Makedonska ruralna arhitektura i Makedonski narodni vez






Makedonska ruralna arhitektura

Ruralna arhitektura u Makedoniji najveći je razvoj dosegla u 19. stoljeću. S autentičnim lokalnim arhitektonskim karakteristikama, ona je dio kulture graditeljskog naslijeđa Balkana. U 17. stoljeću u seoskim naseljima, najčešće zbijenog tipa, formiran je određeni oblik nastambi pod utjecajem orijentalne arhitekture i lokalnih graditeljskih uvjeta. Gradile su se prizemnice, katnice i višekatnice.

Pod utjecajem prirodnih, društveno-ekonomskih uvjeta i tradicije, nastamba je evoluirala od košare koja se gradila od drvenih kolaca i pokrivala slamom, preko sojenica izgrađenih na kolcima u močvarnim mjestima ili pored jezera, do kolibe kakva je zabilježena kod slavenskih doseljenika na Balkanu.

Jednodijelna koliba u planinskim je krajevima građena od kamena (u kumanovskom, krivopalanačkom, kratovskom, štipskom, kičevskom i debarskom kraju), a u ravnicama od pleta od pruća premazanog blatom (u skopskom, veleškom, đevđelijskom, strumičkom i resenskom kraju). S povećanjem potreba obitelji, povećavao se i broj soba kuće u prizemlju (Ovče Polje, Poreče, Prespa). Kasnije su se na katu gradile sobe i čardak koji povezuje sve prostorije u jednu cjelinu pa tako čardaklija postaje najrasprostranjeniji tip kuće (Skopska Crna Gora, kumanovski, tetovski, strumički, berovski kraj). Čardak dominira kod makedonske seoske kuće, a ovisno o klimatskim uvjetima može biti zatvoren ili otvoren. Čardaci su imali minsofu ili ugrađenu ostavu, koja se gledala izvana.

U zapadnoj Makedoniji najčešće su građene kamene kuće - tvrđave zatvorenog tipa (Reka, struški kraj). To su najveće kuće, s bogatim estetskim fasadnim detaljima. Kuće u planinskim predjelima debelih su kamenih zidova s malim prozorima u masivnom konstrukcijskom sustavu. Kuća-tvrđava predstavlja tip gradnje koja ima najznačajnije autohtone arhitektonske vrijednosti. Upotrebom osnovnih građevinskih materijala - kamena, drveta i zemlje građen je masivni sustav od kamenih zidova u prizemlju i drvena konstrukcija - bondruk na katu. Kuće su se prostorno razvile u bratske ili kompleksne kuće, a u svakoj je živjelo više obitelji.

U Makedoniji je graditeljski obrt tradicionalno njegovan generacijama. Postojale su graditeljske škole koje su na području Balkanskog poluotoka najintenzivnije radile u 19. stoljeću. Najpoznatiji majstori potječu iz rekansko-debarskog područja gdje je živjelo makedonsko pleme Mijaci. Graditeljskim skupinama - tajfama rukovodio je glavni majstor ustabašija, a bile su sastavljene od graditelja, kamenorezaca, drvodjelaca, duborezaca, slikara-ikonopisaca i sl.Graditelji su estetski obogaćivali fasade kuća detaljima geometrijskih i biljnih ornamenata u simetričnim omjerima, najviše na konzolama erkeroma, nadvratnicima, vratima, tavanskim osloncima, timpanonima, pri obradi drvenih stubova i sl. Interijeri u bogatijim kućama sadržavali su geometrijsku obradu s profilacijom drveta na tavanu, vratima, ugrađenim ormarima i policama ,musandrama, kućanskim predmetima, a rjeđe se primjenjivao duborez (Reka).

Makedonska seoska kuća bila je prepoznatljiva po plastičnoj obradi fasada. Plastičnost arhitektonske kompozicije dobivala se jednostavnom obradom kamena te stilizacijom određenih oblika i motiva i primjenom drveta, kao laganog materijala, u bondruku.

Vrijednosti značajnih tipova nastambi u Makedoniji predstavljene su crtežima izrađenim u tušu na papiru u crno-bijelom kontrastu.

Autor izložbe: Peter Namičev


Makedonski narodni vez

Sve do početka 20. stoljeća stanovnici u makedonskim ruralnim sredinama sami su za sve svoje potrebe izrađivali odjevne predmete. Žene su tkale raznovrsno platno od lana, konoplje, pamuka i vune. Od tih su materijala izrađivale nošnje za svakodnevnu i blagdansku namjenu.
Blagdanske nošnje uvijek su se dopunjavale vezom, jednom od najprisutnijih tehnika ukrašavanja odjeće u Makedoniji. Ovaj ukras najviše je bio zastupljen kod ženske nošnje, prije svega na košulji.

Vez se raspoređivao na prednjem i zadnjem dijelu, na rukavima, grudnom izrezu, ovratniku i na marami za glavu. U muškoj nošnji bio je zastupljen u veoma malom opsegu, skoro uvijek na grudnom dijelu košulje, ovratniku i donjem nabranom dijelu rukava. Vez se uglavnom izrađivao na domaćem tkanom platnu, najčešće pamučnom ili lanenom, domaćim vunenim koncem koji se izvlačio i udvajao isključivo rukama. Ponegdje se za ovu namjenu koristio svileni konac, zlatne i srebrne niti. U koloritu je prevladavala crvena boja u različitim nijansama u skladu sa staroslavenskim kanonom izrade i ukrašavanja tekstila. Koristila se i crna, narančasta, žuta, zelena, plava i bijela boja, ali u manjim razmjerima.
U ornamentici postoji široki repertoar motiva: ravne i izlomljene crte, trokuti, kvadrati, romboidi, osmerokuti, višekutnici, križevi, zvijezde, S-motivi sve do geometrijskih stilizacija cvjetnih i zoomorfnih motiva. Određeni motivi, boje ili tehnike veza označivali su iz kojeg kraja potječe narodna nošnja. Vez je služio i za razlikovanje po uzrastu te određivanje društvenog položaja, ili je predstavljao specifični element obreda.

Promjenom tradicionalnog načina života, osobito nakon Drugoga svjetskog rata, počinje napuštanje narodne nošnje kao svakodnevne odjeće seoskog stanovništva. Postupno nestaje i potreba za izradom domaćeg tekstila i njegova ukrašavanja vezom. Izbor izloženih eksponata predstavlja najkarakterističnije uzorke makedonskih vezova. To je samo mali dio bogate zbirke vezova u vlasništvu Muzeja Makedonije. Načinom izlaganja, vez predstavljamo ne samo kao specifično obilježje narodne nošnje, već i kao visoku estetsku likovnu vrijednost i umijeće.

Autorica izložbe: Gordanče Vidinić