Pratite nas na Facebooku


Pratite nas na Twitteru

Objekti identiteta: Tradicija kao izvorište






Kažun, sopele i ženska tradicijska nošnja iz Vodnjana: pretpovijesni, srednjovjekovni i barokni utjecaji na različite segmente istarskog multikulturnog svijeta i njihov promjenljivi simbolizam.

Kažun (ili casita) kružno je poljsko sklonište napravljeno od kamena u suhozidu. Kamenje za gradnju sakupljalo se po polju unaokolo, s kojeg ga je valjalo ukloniti. Krov se oblikovao u tehnici "lažne kupole" slažući tanke ploče kamena u sve užim koncentričnim krugovima, bez ikakvog veziva. kažun se koristio kao zaklon, kao mjesto gdje se ostavljao alat, te za nadgledavanje polja u vinograda neposredno prije žetve i berbe, u vrijeme kada je urod bio metom kradljivaca.
Riječ je o paleo-mediteranskom kulturnom elementu koje nije vezano ni uz koju etničku grupu, s obzirom da je starije od bilo koje poznate kolonizacije istarskog poluotoka. U Istri se nalazi najčešće na njenom južnom i zapadnom dijelu. Srodne zgradice nalaze se i drugdje u Europi (Provansi, Grčkoj, na Britanskom otočju, Irskoj i Skandinaviji) a u talijanskoj regiji Puglia služili su i za stanovanje ljudi.
U Istri kažun danas postoji kao široko rasprostranjen simbol "istrijanstva" i kao takav se nerijetko nalazi novosagrađen u dvorištima obiteljskih kuća ili restorana, a često se vidi i kao logo mnogih kompanija. Beskrajno je mnogo puta reproduciran u turističkim brošurama. Danas se gradi i tamo gdje ga prije nikada nije bilo postajući tako dijelom sveprisutne "istrijanizacije", tj. tendencije da neki identificirani simboli, karakteristični u prošlosti samo na neki određeni kraj, koloniziraju i prezentiraju cijeli istarski prostor. Mnogi suveniri napravljeni su u obliku kažuna - u kamenu, keramici, drvu, staklu, pa čak i u zlatu.

Sopele (ili roženice) jest tradicijski puhaći instrument tipa oboe, karakterističan za Istru, Hrvatsko primorje i Kvarnerske otoke. Uglavnom se na njima svira u paru (na maloj i veloj sopeli). Ponekad prati i druge instrumente, poput harmonike u novije doba. Tradicionalno su bile izvođene u najsvečanijim trenutcima (poput vjenčanja), ali i za ples.
Iako su došle u Istru tek u doba renesanse njih se danas doživljava kao "autentičan" "autohton" "drevan" kulturni fenomen karakterističan za slavensku, tj. hrvatsku kulturu Istre. Osnivanjem mnogobrojnih folklornih grupa u Istri naglašavala se njihova važnost i uloga, tako da ih danas svira znatno više ljudi no ikad dosada. Postale su ujedno i jednim od najvažnijih simbola Istre, neizostavni na internacionalnim turističkim sajmovima, razglednicama, u formi suvenira, ali su također prisutne i na vjenčanjima onih koji žele svoju proslavu učiniti više istarskom.

Gradić Vodnjan/Dignano blizu Pule u prošlosti je bio jedan od najvećih istarskih gradova i ujedno jedan od najvažnijih centara kulture istarskih Talijana, tamo nazvanim lokalnim imenom Bumbari. Nakon 2. svjetskog rata dogodio je egzodus talijanskog stanovništva Istre velikih razmjera, te je i Vodnjan ostao polunapušten. Danas jedva da koja bumbarska obitelj živi u gradu. No. Talijanska zajednica Vodnjana njeguje aktivnost unutar folklorne grupe. Time se naglašava nekadašnji identitet grada, čiji je važan, gotovo središnji simbol ženska tradicijska nošnja. Putem toga evociraju se sentimentalni osjećaji i uspomene na "dobra stara vremena". Ta je nošnja bila je rekonstruirana i obnovljena još dvadesetih godina 20. stoljeća (jer je tada bila izčezla iz svakodnevne upotrebe), kada je već bila prepoznata kao važan simbol lokalne zajednice. Od onda je počela služiti u reprezentativne svrhe, najčešće na pozornici. Na nastupima folklorne grupe Vodnjana danas isključivo se rabi najsvečanija varijanta ženske odjeće. Ona je tijekom vremena često bila interpretirana kao motiv na turističkim publikacijama, na lutkama, u obliku suvenira, na naljepnicama za flaše vina i drugdje.

Sva tri kulturna fenomena bila podložna promjeni funkcije i značenja. Također su instrumentalizirani u procesu novijeg formiranja i konstruiranja kulturnog identiteta Istre (u posljednjih 15 godina) unutar kojeg su poslužila i u turističkoj promociji regije. Nadalje, sopele su bile i objektom ideologiziranog tumačenja kulture, dok vodnjanska ženska tradicijska nošnja (nakon što je već prije stotinjak godina bila prepoznata kao simbol lokalnog identiteta) opslužuje mit i sjećanje na "bolju prošlost".